Truba, kulturni simbol Moravičkog i Zlatiborskog okruga, Istorijat trube

Truba kao opšte priznati muzički instrument se u Zlatiborskom i Moravičkom okrugu pojavila i pre čuvene manifestacije sabora trubača. Na naše prostore došla je spontano pa se nekako tako i odomaćila kod srpskog naroda.
Prema nekim informacijama prvi trubački orksetar u Srbiji bio je vojni, osnovan od strane Miloša Obrenovića te je on, da bi uveličao svečanosti na svom dvoru u Kragujevcu, osnovao prvi vojni orkestar sa evropskim muzičkim instrumentima, a potom pozvao u Srbiju muzičara i kapelnika Josifa Šlezingera da obuči u muziciranju i sviranju ljude iz naroda. Ubrzo je osnovan orkestar koji je zvanično nazvan “Knjaževsko-srpska banda”. Bilo je to 1831. godine. U njemu su nadareni mladići iz tadašnjih srpskih nahija, frulaši i dvojničari zasvirali u evropske trube.
Sredinom 19. veka jačaju u narodu strani muzički kulturni uticaji koji se početkom savremenog doba vide u narodnoj muzici Dragačeva, ispoljivši se naročito u razvoju trubaštva i u višeglasju homofonog stila, odnosno u pevanju na bas. Prvi narodni orkestri pojavljuju se pred Prvi svetski rat. Sa prvim orkestrima stasavali su i muzičari, pa su se brojno uvećavali njihovi članovi. Od četiri do pet svirača na početku, savremeni orkestri uobičajeno imaju do deset izvođača.
Priča o počecima sviranja na trubi je pre svega priča o muzičkom umeću i daru našeg čoveka, srpskog seljaka, ali i priča o jednoj mladosti, tek izašloj iz rata, koja nije živela po gradovima, kojoj je truba donela radost i snagu da nadvlada strahote i patnju vojne.
U ovim brdima pre trube svirke kao da nije ni bilo. Ili je sve zaboravljeno i zatureno. Ni trubu im niko nije dao. Doneli su je vojnici iz rata kao ratni plen. Učili su da sviraju po njoj između dva juriša ili u zarobljeništvu.
Naravno, tadašnji zvuk trube daleko lošije zvuči nego danas, ali u skladu sa prilikama donosio je jedan osećaj samopouzdanja i nadmoći.
Od skromnih početaka i jedva par orkestara koji su učestvovali došlo se do jedne značajne muzičke manifestacije. GuČa, koja će kasnije postati koncertna dvorana omeđena brdima i nebom, za hiljade truba i stotine hiljada njenih poklonika, i geografski je centar ovog zvuka.
Danas poznata i slavna trubačka imena ovog kraja izrasla su iz nekadašnjih orkestara koji su postojali u Rtima, Goračićima, Mirosaljcima, Karapu, Drežniku, Tvrdićima, Brekovu, Milićevom Selu, Vranama, Gorobilju, Dubokom, Ježevici…
Sviralo se još uz lampe, na zbornim trubačkim mestima. Po vašarima, svadbama, prislavama, mobama, komišanjima… Sazivalo se i dozivalo trubom, dočekivalo i ispraćalo. Ako se ne bi čula truba to nešto se nije ni dogodilo.
