Kako se nekada svadbovalo u Dragačevu: U Guči oživeli običaji iz 19. veka
Jedan od najživopisnijih programa 65. Dragačevskog sabora trubača bio je prikaz tradicionalne dragačevske svadbe iz druge polovine 19. veka. Pred publikom u Guči oživeli su običaji koji su nekada pratili jedan od najvažnijih događaja u životu porodice.
Pored trubačkog nadmetanja, tradicionalna dragačevska svadba godinama zauzima posebno mesto u programu Sabora. Ovogodišnji prikaz publici je približio kako se nekada svadbovalo u Dragačevu, ali i pokazao da su pojedini običaji, u nešto izmenjenom obliku, opstali do danas.
Svadba je prikazana od dolaska svatova po mladu, pucanja u jabuku i ulaska u mladino dvorište. Prvi je ulazio barjaktar, a barjak se kitio neparnim brojem darova – peškirima, čarapama i košuljama. Posebnu ulogu imali su zetovi sa prepoznatljivim kapama, kao i dever, koji je mladu otkupljivao od njenog brata.
Tradicionalna dragačevska svadba i simbolika običaja
Odlazak mlade iz roditeljskog doma pratila je pesma, dok je ona, prema starom običaju, preskakala pušku. Svatovske pesme nosile su poruke i pouke, a porodica i svatovi kroz njih su se opraštali od mlade i poželeli joj sreću u novom domu.
Mlada je putovala na konju, a sa njom je nošena i devojačka sprema – sve ono što je pripremila, izvezla i izatkala za život u novoj kući. Na konjima su bili i mladoženja, dever i barjaktar, nakon čega su svatovi odlazili na venčanje.
Dolazak u mladoženjin dom donosio je nove običaje i brojne simbole. Mlada je okretala „nakonče“, a potom stajala na vunu kako bi joj, prema narodnom verovanju, život u novom domu bio mek i udoban.
Posebno mesto imao je običaj sa sitom u kojem su se nalazili žito i jabuka. Mlada je sadržaj bacala na četiri strane sveta, a sito potom na krov, sa željom da se u novoj kući zadrže sreća i blagostanje.
U dom je unosila hleb i vino, simbole napretka i blagostanja, dok su brojni drugi običaji označavali njen ulazak u novu porodicu i preuzimanje uloge domaćice. Mladenci su jeli med kako bi im zajednički život bio sladak, a svekrva ih je ogrtala ćilimom kao simbolom čvrstog i trajnog braka.
Prikazani su i običaji drugog dana svadbe. Nekada je svadbeno slavlje trajalo dva dana, a zetovi su bili zaduženi za šale i nestašluke. Jedan od njih bio je krađa mladinih opanaka, koje je dever narednog dana morao da otkupi.
Mlada je sledećeg jutra prva ustajala kako bi pokazala da je vredna, a ukućanima je sipala vodu za umivanje. Potom su stizali njeni rođaci – prvičari, donoseći rakiju, pogaču i druge darove.
Posebnu pažnju publike privukli su detalji koji danas retko mogu da se vide na savremenim svadbama. Od načina na koji se kiti i otkupljuje barjak, preko uloge devera i zetova, do unošenja hleba i vina u novi dom, svaki običaj imao je određeno značenje i mesto u svadbenom ceremonijalu.
Prikaz u Guči pokazao je i koliko su nekada svadbeni običaji bili povezani sa svakodnevnim životom, porodicom i verovanjima. Mladina devojačka sprema, darivanje ukućana, zdravice, svatovske pesme i okupljanje oko ognjišta nisu predstavljali samo deo veselja, već su označavali njen prelazak iz roditeljskog doma u novu porodicu.
Upravo zbog toga tradicionalna dragačevska svadba predstavlja jedan od programa Sabora kroz koji posetioci mogu da upoznaju ne samo nekadašnji način svadbenog veselja, već i deo kulturnog nasleđa Dragačeva.
Lomio se prijateljski kolač, izgovarale zdravice i delili darovi, a svadba se završavala onako kako je i dolikovalo – pesmom, igrom i kolom do duboko u noć.
Prikaz tradicionalne dragačevske svadbe nije bio samo podsećanje na nekadašnji način života. Brojni obredi, predmeti i postupci imali su svoju simboliku – od zdravlja i blagostanja do prihvatanja mlade u novu porodicu.
Upravo očuvanje tih detalja predstavlja važan deo živog kulturnog nasleđa Dragačeva, koje se vremenom prilagođava savremenom životu, ali kroz Sabor nastavlja da se prenosi novim generacijama.

